Napisao stevo | u kategoriji Kratka priča | dana 01-05-2009
E sad, jebiga, mogu da krenem iz četvrtog (4), a to nije neka brzina iz rukava. Jbt, ko da sam drogiran, a samo sam malo više piva popio. Kol’ko? Ajde, ajde! Bre! Jedva pratim pravopisne znake, i sad šta i koliko sam popio. Tajna! Valjda danas imam tolika prava da popijem ‘ektolitar onoga što država oporezuje. A država mi opet, po ko zna koji put oduze državljanstvo. Kažu, neki jebeni branioci lopova Srpskih, Vi – gradjanine države Serbske (kako ovo jebote starinski zvuči), nije da nam para treba, nije da ti novac iz džepova vadimo (premda bi smo lagali da tako nije), ma more daj lovu – ćemo da te uništimo ako ne daš! To je ta lažovanska reč koja svojim dugačkim pričama vadi ‘leb iz tanjira, u stvari uskraćuje ‘leb pored tanjira koji je pun vazduha. I onda čuh kako me neko zove: Duvaj bre u one fanfare! Majku ti onu fanfarsku i nezrelu! Čekaj bre. Ja! Ko? Ja! Ma idji bre, ja spavam u podrumu gde nema svetla… majku vam ovu i onu. E… sad se ovde pojavljuje jedno veliko sranje. Koje sranje bre?, pitaju se mnogi, a mnogi, majke mi, sa ovim veze nemaju! Fanfare? Hmmmm… Da, da, ja sanjam. U stvari kad pogledam kako je tebi lepo, primećujem dobru solo gitaru u rukama nekoga koga poznajem ali ne znam ko je on. Vreme je kao žvakaća guma iz uvoza. Ovde se danas svira, ejjjj… ajde ostani još malo, da odplešemo pesme koje sviraju nama lojalne grupe trijest kilometara od nas… od vas, od suseda, od onih koji odavno ne žive tu… 
Jebiga, o ćemu se tu radi? Ne znam, baš odspavah pola sata, i kad se probudih počeh da brojim ono što mi nije poznato a vidim da nije frka il’ tajna. Dobro, je l ima 3 sata posle ponoći? Ima. Piši tako da te niko ne razume.
Težnja onog koji piše je njegov iracionalni ego što ga
nosi u unutrašnjem džepu zimskog kaputa. Treba biti komplikovan do obične jednostavnosti, jer gde to na kraju krajeva piše da pisac mora biti jasan, providan kao malopre oprana šoferšajbna. Istorija književnosti spominje konkretne stvari, dogadjaje, opisanije i onanisanje rečima. Neki učeni ljudi su davno davno rekli da je Dostojevski sve napisao. Kao da je svaki zatvor sam sebi dovoljan, kao da su sve ludnice nalik onoj drugoj, arhetipskoj – četiri zida, prozor sa rešetkama i vrata, ulazna vrata jer se odatle ne izlazi. Onaj ludak koji je stvorio prvu ludnicu zameo je tragove, planove je skrio u levom uglu malog mozga, ko prvi otkrije nacrte sleduje mu besplatna ludara na kredit sa dva žiranta. Inače, dešava se da odeš na blog koji se bavi jebenom politikom i gde te odmah sjebu jer se mešaš u njihove plemenite stvari lokalnog karaktera, koji se u stvari zbiva gde god se okreneš i gde god odeš, a onda se i uvrede jer si pičnuo neku sjebanu kritiku na njihove kritike. Ma ajde bre, jaka stvar. Ne znam gde da metnem one blogove gde objavljulju isečke iz novina. To mu dodje kao izbor za one koji ne znaju izabrati. Neuki idioti se ne mere na dekagram, niti imaju kilažu, na kantaru se ljuljaju tone i tone živog mesa, a i kasapina kol’ko hoćeš, velika je bila učionica gde su na praksu išli. Na kraju ostaje ona znamenita: Ajd Malo u Maminu!
