Napisao stevo | u kategoriji priča | dana 09-03-2009
Četvrti nastavak
Kao da je kiša pojačala. Okolo mene sve je bilo mokro. Ulica je bila skoro prazna. Požurivao sam svoje korake, zaobilazeći barice koje su, kako sam odmicao, postajale sve duže i šire, tako da sam bio prinudjen hodati uz same zgrade kako bih izbegao lokve na neravnom trotoaru. Na suprotnoj strani ulice jedna žena je mahnula prema meni. Tako mi se bar činilo. Ne poznajem je, pomislio sam. Onda je pred njom, uz škripu, stao auto. Ona je ušla u Taxi koji je, opet uz škripu, pošao. Pokušao sam pripaliti cigaretu, ali kiša i vetar su bili jači od moje namere da pripalim tu cigaretu. Možda me je, pomislio sam, žena napustila zbog toga što sam dobio otkaz? Sve ovo je konfuzno, kao da je neko napravio premetačinu. Ništa nije na svojem mestu. Preskočio sam baricu na trotoaru i zastao. Naravno da nije zbog otkaza, pomislio sam, otkaz sam dobio nedelju dana pre razvoda. Krenuo sam dalje. A zašto sam dobio otkaz? Nisam ni imao vremena razmišljati o tome. Sada više nije ni važno. A zašto sam dobio razvod? U stvari, pomislio sam, zašto nas je sudija razveo? Potom nisam bio u stanju da mislim o bilo čemu. Prošao sam pored parka koji se nalazi ispred crkve. Žena više nije sedela na klupi. Kiša je pljuštala. Nisam hteo pogledati prema krstu na vrhu tornja. Znao sam da se patinasti simbol kršćanstva kupa u kiši. Zatim sam registrovao automobil nepoznate marke koji je prošišao ulicom ostavljajući za sobom gustu vodenu zavesu; pokislog goluba što se šćućurio pod masivnom kapijom od kovanog gvožđa porodične kuće; nekolike prolaznike čija su lica bila skrivena skutima raznobojnih kišobrana i, na kraju, stigao sam pred zgradu u kojoj stanujem, u kojoj sam pre tri meseca iznajmio garsonjeru. Stan se nalazio u suterenu. Ni sada nisam hteo paliti svetlo. Zaboravio sam pogledati sanduče, pomislio sam otključavajući vrata. Ko će meni pisati na ovu adresu, pomislio sam zatvarajući vrata za sobom. Čuo sam prigušene glasove koji su dopirali iz sobe. Nisam isključio teve, pomislio sam i ušao u kupatilo. Upalio sam svetlo i stao pred ogledalo. Još ličim na sebe, pomislio sam, to je moj nos, to je moja mokra kosa, to su moje oči, to je moja brada, to je moje lice, to su moja ramena… Da, pomislio sam, to sam doista ja, za sada. Ugasio sam svetlo u kupatilu i ušao u sobu. Da, pomislio sam, ovo je moja soba, bolje reći, pomislio sam, ovo je prostorija gde živim poslednjih meseci, vegetiram. Stao sam nasred sobe i… stajao tako nekoliko trenutaka.
Stevo Valjić mart 1997 subotica Nastaviće se
