Napisao stevo | u kategoriji priča | dana 06-03-2009
Prvi deo
Probudio sam se. Pogledao sam na sat. Bilo je šest i petnaest, ujutru. Bio sam znojav. Frotirski pokrivač mokar. Čaršav takodje. I kosa mi je bila mokra. Ležao sam nepokretan desetak minuta i pokušavao da se setim šta sam sanjao. Zatim sam pripalio cigaretu. Nisam bio u stanju da mislim. Duvao sam dim prema teve ekranu. Spikerka je čitala vesti. U poslednje vreme nisam isključivao aparat. Nije mi se dopadao mrak u sobi, a i cele noći uz teletekst ide muzika; ni tišina mi se nije dopadala. Ugasio sam cigaretu i ustao. Skinuo sam mokru majicu i zbacio mokre gaće. Iz ormana sam izvadio čiste i obukao ih. Onda sam nekoliko trenutaka zurio u ekran. Čudno je ovo na našoj televiziji. Trebalo bi, kao svuda u svetu, pomislio sam, da u vestima prikažu „živu“ sliku, umesto toga oni nam serviraju neku nafarbanu žensku koja zamuckujući čita tekst koji je napisao zaslužni urednik, član SK. Možda nas žele poštedeti, valjda necenzurisanih, no groznih prizora iz „velikog“ sveta, ili nas, pomislio sam, jednostavno, smatraju običnim ovcama.
Onda sam obukao pantalone (uvek spavam u čarapama, tako mi se noge ne ohlade, sada sam i njih menjao pošto su bile mokre), obuo sam cipele, uzeo jaknu i navukao na ruke biciklističke rukavice. Te rukavice (bez prstiju) nikom se ne svidjaju, meni se baš svidjaju, pomislio sam otključavajući ulazna vrata. Hodnik je bio u polumraku. Nisam hteo paliti svetlo. Zaključao sam vrata i izašao. Vani je sipila kiša i duvao hladan vetar. Pločnik je bio mokar a mestimične barice izborane od vetra. Nisam poneo kišobran. Nema veze, pomislio sam, zbog toga se neću vraćati u stan. Umešao sam se medju retke prolaznike koji su pognutih glava žurili u oba pravca. U kiosku na uglu ulice kupio sam cigarete i novine koje sam gurnuo pod jaknu. Onda sam ušao u prvi kafić i naručio kafu i duplu rakiju. Prelistao sam novine i popio kafu; ispio sam i gutljaj rakije. U ovim novinama pišu uvek isto, pomislio sam. Novinari vide samo dobro, ili njihovi urednici traže od njih da ne vide ono što je loše. Onda sam ispio ostatak rakije i mahnuo devojci za šankom da mi donese još jednu duplu. Kada se vratim kući, pomislio sam, napisaću pismo Glavnom u ovim novinama koje leže preda mnom na stolu, uredno presavijene, tako da se , uokvireno, u gornjem desnom uglu lepo vide imena osnivača, urednika i direktora koji su nekada bili Glavni u ovim novinama. Napisaću mu, pomislio sam, napisaću Glavnom da ove novine više nisu kao što su nekada bile, i zato, napisaću mu, od sada prestajem da dajem svoj novac za list u kojem pišu da je sve dobro. Njima, pomislio sam, onima koji pišu u ovim novinama, loše se ne dogadja. Njihova zemlja, ako su je imali, pomislio sam, nije se raspala, oni nisu izgubili posao, njih nisu napustili žena i dete, njima je sve dobro. Više ništa nisam pomislio. Platio sam račun i izašao na ulicu. Novine sam ostavio na stolu. Mnogi još čitaju takve novine, neka čitaju! Pogledao sam u nebo. Činilo mi se kao da su olovni oblaci zaseli krovove višespratnica.
Stevo Valjić mart 1997. subotica nastaviće se
