Napisao stevo | u kategoriji Kratka priča | dana 04-03-2009
Kao što sam već rekao, moraš svaki dan makar rečenicu napisati, bilo bi dobro pola stranice, a cela strana je uspeh. Za nekoga mačji kašalj, za druge minus dvaj’s stepeni u kratkim pantalonama. Pokušavam pratiti neke blogove, ali… jebiga, po desetak i više dana ni zarez da se pojavi. Kažu, zauzeti su, posao, deca, porodica, susedi, ljubavnica i… dobar izgovor para vredi. Kada sam dovršio „Na Ulici Ništa Novo“, dao sam sebi nekoliko dana odmora, a i drugima, ako su eventualno pročitali. Bilo je to čisto zbog tematike. Jbg, samoubistvo u Subotici je domaća tema; ako nismo prvi, tu smo pri vrhu. I niko se još nije dosetio da zbog toga dovede turiste u grad. Mogao bih zamisliti vodiča kako pod Gradskom kućom objašnjava grupi Japanaca sa po dva tri fotoaparata oko vrata, dok četvrtim rafalno okidaju toranj koji se izdiže pred njima, da prošle godine nikome nije uspelo skočiti sa vidikovca, jer je postavljena zaštitna ograda i žičane prepreke protiv domaćih kamikaza, ali da će ih voditi do nekih višespratnica odakle se masovno skakalo na neošišanu travu, i da je prava sreća da osim skakača, koji su na licu mesta izdahnuli, niko nije povredjen; hvala bogu i gradskim ocima što su dali da se izgrade nova dečja igrališta, tako da klinci više ne igraju masovno fudbal ispred sivih solitera koji prosto privlače potencijalne samoubice da skaču sa njihovih ravnih krovova. Čini mi se da bi bio dobar biznis. Medjutim, svi su počeli da kukaju, kriza ovakva i onakva, evo stigla i do nas, i kao šta ćemo ako dobijemo otkaz, biće nas i previše na ulicama, a da svi izigravamo džabalebaroše neće ići.
Dakle, zapostavljamo svoje blogove, a koliko to ne valja ne znam, ali sam podosta siguran da nije dobro po desetak dana ništa ne postavljati. Evo, ja pokušavam sve ovo da prebacim na WordPress, ali englenderski znam dve reči, a i to su sočne psovke. Ko zna, možda ću i odustati sa prebacivanjem. Ne znam kako postaviti Clip. Istina, u poslednje vreme i na ovom blogeru nešto škripi. U svakom slučaju sve su ovo izgovori za nečinjenje. Mrzi nas ovo, mrzi nas ono, vreme nam nije naklonjeno, i tražimo još puno puno lepih srpskih reči kojima ćemo iskazati svoju lenjost. Previše ugadjamo samima sebi. Ej, draga… ‘oćeš pod dupe da mi staviš onaj jastuk u plavoj jastučnici… ‘ajde da mi malo izmasiraš utrnule nožne prste, i da mi izljubiš umorna ledja… da vodimo ljubav, misliš… da se kresnemo?, … možemo krajem nedelje, ili još bolje sledeće nedelje… danas nisam raspoložen, vidiš i sama da sam mrzovoljan, nije mi ni do čega. He he, a kasnije se grizemo što nam žene imaju ljubavnika, ili muževi ljubavnicu. Prvo zapostaviš blog, na poslu slabije radiš, sve više zanemaruješ svoju porodicu, čak počinješ izbegavati ljubavnicu, zaobilaziš rodjake, izbegavaš svoje prijatelje; kad vidiš poznanika prelaziš na drugu stranu ulice. Eto ti propast. I sad da nastavljam sa nabrajanjem i da stavim pred tebe na sto ono što te neumitno čeka? Ma jok! Ja samo odradjujem, pored onoga što moram, ovu stranicu za danas. I sad da mi neko kaže da je život sam po sebi radost, što zapravo i jeste, jer si pustio druge da žive svoj život bez obzira na stranicu koja će možda tek u glavi biti napisana. To je ona pozitivna stvar u životu: različiti smo, nismo isti iako nalikujemo jedni na druge. Svi smo mi k’o dva jajeta. Niko ne zna koji je mućak, iako mislimo da je sigurno onaj drugi.
Stevo Valjić 04. 03. 009. Subotica
