Napisao stevo | u kategoriji Kratka priča | dana 02-03-2009
Ako ne bih radio ono što u naslovu piše, bio bih kao sportista koji ne trenira ali igra utakmice; u stvari hteo bi da igra utakmice, a svi mi znamo, barem oni koji se ovim poslom bave, da ne samo da to ne valja već i da ne pije vodu. Na jednom drugom sajtu, svaki drugi dan moram postaviti tekst koji se odnosi na gradske, dakle urbane teme. Da sada ne radim ovo što radim, a ja ovo nazivam improvizacijom, postao bih sto posto onaj sa onog sajta, koji u stvari nisam ja. Improvizacija? Kada sam udenuo novi list u ovaj kompjuter, postavio čistu stranu na Desk, na monitor… pojma nisam imao kako će se stvar nastaviti. Pre dvadeset, pa skoro i trideset godina, nikako nisam uspevao sebe ubediti da svakodnevno moram makar rečenicu da napišem. Danas ne uspevam sebe ubediti da ne napišem bilo šta. Retko mi se dešava da dnevno, dan i noć, ne napišem, jednu, dve-tri-četiri, ili mnogo više stranica. Svojevremeno je Slavko Matković, moj dobar prijatelj, danas kao pokojnik opevava ono za šta mi ne znamo i ne vidimo, govorio da mnogo toga više napišemo no što damo da se objavi. Da, nekad je tako bivalo. Danas imaš kompjuter, internet, otvoriš svoj blog i pičiš. Nije te briga ko će šta reći. Danas svako može da snimi ovu malu ploču na koju stane milion pesama i lepo izda, pa bude pizda. Danas svako može da izda knjigu, roman. Ako neko izda roman, šta me briga. Ako neko izda knjigu, treba ga zatvoriti. Deset godina teške robije na pozajmnom odeljenju neke seoske biblioteke. U mojoj prvoj celovečernjoj noveli, ili mislim da je bila poduža pripovetka na preko sto kucanih stranica (po onom starinskom 30 redaka, dupli prored, 60 slovnih znakova u jednom redu, sa poštenim marginama i sa jedne i sa druge strane, da bi urednik imao mesta za svoje žvrljotine), i koja nikada nije data u štampu, ali neki ljudi su bili u prilici da je pročitaju, negde sam zapisao da u bilioteku ulazim sa malo prašine na desnom ramenu da bi je oplemenio, prašinu naime. E sad, jebiga! Imaš blog, tvoj je stoposto, i pevaš pesme, opevavaš svakojaka sranja. U mojoj ulici ima najmanje pet pesnika, a ulica kol’ko hoćeš. Pevaju, trala la, trala la! Ko kaže da ih moram čitati? Niko! Ali, ali… Sve što je javno podložno je kritici. Medjutim, jebiga… Na Blogodaku sam naišao na neke pesnike, neke sam i pročitao, neke pažljivije. I onda sam izabrao jednu pesnikinju i rekao svoje. U roku od pet-šest minuta napala me čitava svita njenih poklonika. Ej bre, ako imaš muda postaviti svoje tekstove pred svet, budi i spreman da te taj svet sjebe; svejedno bio u pravu ili ne. Na kraju krajeva – jebe ti se ko će šta reći. Jer, kako otvorio tako i zatvorio blog. Sutra otvaraš novi. A tek da im kažem da nemam niti dan škole na Srpskom, da ovo nije moj maternji jezik, i šta ih briga koji je zaista moj maternji, verovatno bi s vremena na vreme uzeli papirne maramice da upiju suze ili makar da obrišu nos. Inače, svoj prvi honorar, bilo je to 1983 godine, a iznosio je nešto malo više od tadašnje godišnje plate, proslavio sam sa svojim sada već pokojnim učiteljima. Šta sam od njih naučio? Mnogo, mnogo toga. Iako… kada bih pitao kako da pišem?, najčešće sam dobijao odgovore: „Otkud mi da znamo kako ti treba da pišeš? Piši svaki dan… za dvajs’ godina znaćeš kako treba da pišeš.
Bilo bi preterano da kažem kako danas znam kako treba da se piše. Za ostale, naročito one koji počinju, pa čak i za one koji se školuju da bi bili književnici, pisci… rekao bih da pojma nemam kako treba da pišu, ali ću za kraj da parafraziram jednu uzrečicu: devedeset posto talenta i deset posto rada; rodjen si sa talentom, ali nekima se dešava da rade čitav život… pa ništa.
STEVO VALJIĆ Subotica 02. 03. 009.
